SLOBODAN SOLDO, HRVOJE DOMAZETOVIĆ, JOSIP DIKLIĆ Odemo na obuku na more pa spašavamo Slavonce

Slobodan Soldo, pročelnik HGSS stanice Osijek

Na prošloj sjednici Gradskog vijeća predstavili ste Plan programskih aktivnosti HGSS Stanice Osijek za ovu godinu. Kako, ukratko, izgleda taj plan?

Slobodan Soldo: Plan naših aktivnosti je vrlo velik i opsežan, a odnosi se na akcije spašavanja i intervencija, pružanje pomoći unesrećenima u kriznim situacijama te na edukaciju i preventivnu djelatnost, sprječavanje nesreća i drugih iznvanrednih događanja.

Gorska služba u ravnoj Slavoniji. Postavlja li se kada pitanje o opravdanosti vaših aktivnosti u ovom dijelu Hrvatske?

Slobodan Soldo: Tradicija HGSS-a duga je 60 godina. Ja sam aplinist i kada kažete da spašavate ljude u stijenama visine 1.400 metara, što nama znači spasiti nekoga u ravnici, to je “piece of cake”. To samo govori o sposobnosti ove službe. Naša zajednica može biti sretna što postoje takvi entuzijasti koji žele spašavati u ekstremnim uvjetima. Osječani trče okolo i planinare, voze bicikle. Dakle, nisu u pitanju akcije u samom gradu nego u vanurbanim sredinama, u potragama za nestalima, u slučajevima poplave i slično.

Hrvoje Domazetović: Mi nismo samo gorska služba spašavanja, kao što ni vatrogascima gašenje vatre nije jedina djelatnost. Zbog toga imamo potražne pse koji nam pomažu u situacijama kada tragamo za nestalim osobama.

STARIJE NESTALE OSOBE Na ovom području je stanovništvo sve starije, žive po napuštenim selima i nažalost, sve češće se gube. Svake nam se godine poduplava broj intervencija koje imamo tražeći nestale ljude. Da bismo mogli odgovoriti na zahtjeve o potragama, moramo obučavati psa dvije godine da bi uopće bio licenciran. No, nakon toga on i dalje mora biti u obuci. Trenutno imamo dva licencirana potražna psa i jednoga koji je u fazi obuke.

Obvezni smo konstantno raditi na obuci svih pripadnika stanice u planiranju i provedbi potražnih akcija, a u tome su nam moćan alat i naši potražni psi koji su nezamjenjiv resurs pri potragama, ali traže stalno ulaganje kroz obuku, prehranu, lječenje i ostalo.
Da nam se dogodi kakva velika opsežna potraga, velika poplava ili katastrofa, tada tražimo pomoć i ostalih stanica. Primjerice u potrazi u Bolmanu u ispomoći su nam bili kolege iz stanice Vinkovci, te potražni tim sa psom iz Čakovca. Dokazali smo se kod poplava u Gunji i Račinovcima. Ekipa HGSS-a je prva koja je ondje bila dan prije, no to se zaboravlja i nitko to ne spominje.

Hrvoje Domazetović i Josip Diklić, članovi HGSS stanice Osijek

Znači, kada se nešto dogodi u Osijeku ili okolici Osijeka, možemo očekivati i pomoć drugih stanica HGSS-a?

Hrvoje Domazetović: Da, HGSS-ovci u blizini će doći brzo, za tri sata kolege iz, primjerice, Bjelovara, za četiri pet sati iz Zagreba i Karlovca, a za desetak sati ćemo imati još dvadesetak osoba koje će pomoći.

Slobodan Soldo: U Hrvatskoj je tisuću spašavatelja koji su jako dobro organizirani, na poluvojnom ustroju. Svaki trenutak trećina spašavatelja, bez obzira na poslodavce i svoje privatne obaveze može se odazvati spašavanju. Dakle, na području Osječko-baranjske županije, ako je potrebno, u roku 2 do 10 sati će doći 300 obučenih ljudi s izuzetnim motivom. Mi ne pitamo koliko traje smjena, radimo koliko treba, a uvijek smo u mogućnosti obnoviti ekipu novim spašavateljima.

Josip Diklić: Isto tako je i obrnuto. Dođe li do kakve katastrofe na području drugih HGSS stanica, angažiramo se svi.

Možete li navesti kakve konkretne akcije spašavanja u proteklo vrijeme, na ovim našim područjima?

Slobodan Soldo: Prošle smo godine samo na mountain bike i treking utrkama, imali 32 intervencije. Najteži slučaj je bio lom ljučne kosti sudionika u Našicama. Također, pokušavamo preventivom spriječiti nesreće pa dežuramo na svim sportskim natjecanjima gdje nas pozovu, u vanurbanim sredinama. Sudjelovali smo na 25 sportskih događanja. Osim toga, godišnje imamo po pet potražnih akcija za nestalim osobama. Obično su to dementne, starije osobe, naročito u naseljima sa starijim stanovništvom, a tu su, nažalost, i branitelji.

Hrvoje Domazetović: Imali smo i primjer na Paklenici, gdje također dežuramo ili idemo na obuku. Ondje se dežurstvo pretvorilo u akciju spašavanja u kojoj smo spasili 26 naših Slavonaca. Jedan je slomio gležanj te je odvežen helikopterom, a drugi su bili izgubljeni pa smo ih išli skidati s brda. Ispalo je da smo otišli na more spašavati Slavonce.

Grad Osijek za Hrvatsku gorsku službu spašavanja Stanicu Osijek ove godine izdvaja 30.000 kuna. Za što je namijenjen ovaj novac?

Slobodan Soldo: Rad HGSS-a definiran je Zakonom o civilnoj zaštiti i spašavanju i Zakonom o hrvatskoj gorskoj službi. Znači, mi nismo standardna udruga. Nas uspoređivati s običnim udrugama nema smisla niti je opravdano. Mi imamo po 11.000 volonterskih sati godišnje, koje nudimo dobrovoljno za spašavanje drugih, pritom riskirajući život. Nama novci nisu prioritet. Novci nam trebaju kao i svim službama u sustavu zaštite i spašavanja, za troškove goriva kao što to imaju vatrogasci, policija, hitna medicina. Nas često nazivaju produženom rukom ovih službi jer idemo tamo gdje ostali ne mogu pristupiti. Dolazimo sa svojim sposobnostima vrhunskih alpinista, spleologa, sportaša. Kao što sam već rekao, radi se o vanurbanim sredinama gdje nema prometnica. Treba spomenuti da smo na raspolaganju u svoje slobodno vrijeme.

Dakle, tih 30.000 kuna odlazi za troškove prijevoza, opremu?

Slobodan Soldo: Onoga trenutka kada veliki novac uđe u našu organizaciju, ja ću prvi izaći iz nje. Naš osobni moto i ono što nas u našoj udruzi drži je zajednica prijatelja i kolega koji će u potrebnim trenucima pomoći osobi kojoj je to potrebno. Nama novac treba jedino i isključivo za opremu i za ono što treba i drugim službama, za gorivo i održavanje tehničke opreme. U stanici Osijek je zabranjeno isplatiti dnevnicu, jedino ako je član došao na akciju svojim autom, onda mu se pokrije cijena putnog troška.

OPREMA Eventualno što član može dobiti je oprema. Dio opreme dobijemo od HGSS Hrvatska, a dio kupujemo sami. Ta je oprema jako skupa jer ne možemo tražiti na tržištu što je jeftino, nego sve mora biti atestirano, a na žalost, sve je to jako skupo. No, to je jedini način da spašavanje bude sigurno.

U 11.000 volonterskih sati kolege koji radi s potražnim psom nije uračunato vrijeme koje vodiči potražnih pasa svakodnevno provode brinući se o njima, održavajući ih u formi i obučavajući ih. U te sate je uračunato samo vrijeme koje provodimo sa psima na grupnim, zajedničkim obukama na razini HGSS, a koji se organiziraju jedan puta mjesečno negdje u Hrvatskoj za čitavu službu. On s njim živi 24 sata na dan, a pas mijenja 30 ljudi. Obuka pojedinog potražnog psa do trenutka kada postane licenciran, tj, nakon minimalno 18 mjeseci košta HGSS oko 70 000 kn. Kako su licence vrlo zahtjevne samo rijetki psi polože licencu “od prve”, pa tako troškovi obuke psa do licence budu i veći. Na žalost neki psi nikada ne zadovolje stroge kriterije polaganja licence, tako da u tim slučajevima svo uloženo vrijeme, trud i novac ne daju rezultat. Na svu sreću, ne ovisimo jedino i isključivo o jedinicama lokalne samouprave. Naš rad nije vezan samo za Osječko-baranjsku županiju i Grad Osijek. Naš rad je vezan za cijelu Republiku Hrvatsku, pa čak i van nje. I to je razlika u odnosu na druge službe i sustav koji se bavi zaštitom i spašavanjem. Za nas je poziv kojega dobijemo iz Dubrovnika jedanko vrijedan kao poziv iz Popovca u Baranji. Svi koji mogu, a to je statistički gledano, trećina članstva je isti tren na raspolganju.

Hrvoje Domazetović: Tu su i konstantne obuke i obavezni tečajevi što je dosta obuhvatno i zahtijevno. Ne možete se baviti gorskim spašavanjem, ako članovi nisu redovito pohađali tečajeve.

Koliko članova ima HGSS Stanica Osijek?

Slobodan Soldo: Nas je u Osijeku trideset i ne želimo ići na kvantitet, to nas ne zanima, nego jedino i isključivo kvaliteta i dobra ekipa. Poziv za stanicu Osijek je poziv za sve resurse HGSS-a iz Hrvatske. Nismo vezani uz gradonačelnike i župane. Možemo i želimo pomoći svim građanima Republike Hrvatske.

Hrvoje Domazetović: Sve ono što se događa oko nas, utječe i na naš rad. Nemamo dovoljno mladih članova. Ljude obučavamo po nekoliko godina, a oni onda odu u Irsku, Zagreb i slično. Koliko god se čini atraktivno biti član HGSS-a, puno ljudi odustane kada shvati da se ne plaća, koliko je potrebno angažmana, imaju poslodavce koji ih ne puste s posla ili moraju trošiti svoje slobodne dane da bi spašavali. Mali je broj onih koji ostaju. Kada nas je tako malo, uvijek nam je važno da su to pozitivni, kvalitetni ljudi jer je nama bitan timski rad. Onoga trenutka kada prestanete voljeti ovaj posao, više nema smisla. Jako smo oprezni kod odabira članova, ne trebamo nekoga tko će raditi razdor ili biti član zbog svog egzibicionizma ili slave.

Spominjali ste edukaciju koja se odnosi na vaše članove i potražne pse. Provodi li se kakva edukacija u vrtićima, školama ili među građanima?

Slobodan Soldo: Ne mislim da je HGSS taj koji treba pokrenuti tu priču. Nju treba pokrenuti politika kako bi se educiralo djecu još u vrtiću. Vi morate biti svjesni što to znači biti spašavatelj. U uređenim zemljama to je časno zanimanje, kao što je vatrogasac, policajac i vojnik. Najbolji je primjer Japan gdje sustav spašavanja nije u potpunosti profesionaliziran, nego se radi o sjajno organiziranim volonterima. Čitav njihov sustav je tako ustrojen, djeca u vrtićima i školama znaju što trebaju raditi. Oni znaju što znači država, zastava, himna i zajednica i što znači pomoći. To je čast i dužnost.

Josip Diklić: Ipak postoji sustav. Državna uprava za zaštitu i spašavanje godinama provodi program edukacije djece u vrtićima i osnovnim školama u kojima sudjeluju DIP-a CZ Osijek, djelatnici MUP-a, te pripadnici DVD-a i članovi HGSS-a stanice Osijek. Idemo po školama u cijeloj županiji.

Postoji li u okolici Osijeka kakvo područje koje je problematičnije od ostalih?

Hrvoje Domazetović: Da, u blizini nam je Kopački rit koji je teško prohodno područje. Imamo sve veći broj onih koji koriste razne načine posjete Kopačkom ritu – biciklima, brodom i slično. Ostvarili smo odličnu suradnju s Javnom ustanovom Park prirode Kopački rit te uz njihovu pomoć organiziramo vježbe i akcije kako bi naši članovi što bolje upoznali to područje, a i djelatnike koji ondje rade kako bi povećali sigurnost posjetitelja. Radimo zajedničke projekte, procjene ugroza i sigurnosti u parku. Ondje je dugogodišnja tradicija krivolova i ribokrađe, a i nedozvoljenih aktivnosti u koje se ljudi upuštaju kao i sve više avanturizma. Ljudi često misle da ako imaju GPS, da mogu hodati bezbrižno po Kopačkom ritu, no često se pokaže da to baš nije tako.

REFERIRAJU SE NA:

Kako smo trošili – Društvene djelatnosti

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s